Bivši ljubavnik

– Hvala ti za ručak. Baš je bio ukusan – izgovorio je iskreno Branimir ustajući od stola.

– Nekada prije nisi volio ni ribu ni bilo što iz mora – podsjetila ga je.

– S godinama se mijenjamo – uzvratio je, uzimajući novine s ormarića.

– Matko, pospremi suđe u perilicu – rekla je.

– Zar baš moram, vidiš da se dopisujem s curom? – uzvratio joj je protupitanjem sin dok je tipkao poruku na mobitel.

– Znaš pravilo: onaj tko kuha ne posprema suđe.

– A tata?! – pokušao je prebaciti obvezu na oca.

– Tata je danas na poslu proveo deset sati.

– I ja sam bio na faksu, na predavanjima.

– Jesi, ali upola kraće – rekla je.

Mladiću su ponestali argumenti, pa je uz dubok uzdah počeo nevoljko s pospremanjem suđa. Ona je došla do muža i sjela na trosjed pokraj njega.

– Imaš li kakvih planova za subotu? – upitao ju je.

– Nemam nikakvih. A ti?

– Dugo nismo bili u Samoboru. Mogli bismo otići na kremšnite, a potom malo prošetati okolicom. A možemo skoknuti i do Svete Nedelje.

– Nemam ništa protiv.

– Matko, hoćeš s nama? Povedi svoju novu djevojku da je napokon upoznamo – predložila je sinu.

– Nije ona još za pokazivanje. Tek smo na početku veze – uzvratio je mladić.

– Kako na početku?! Hodate već pet mjeseci?! – primijeti otac.

– Ma... mislim da se ona boji susreta s vama. Ne bih je htio forsirati prije negoli sama predloži.

– Tko zna što si joj sve napričao o nama dvoma – prokomentirala je.

– Vjeruj mi, sve najbolje. Ali, ona je tako sramežljiva i preplašena. Boji se da vam se neće svidjeti.

– Zašto? – upita otac.

– Pojma nemam. Stvarno je sjajna u svakom pogledu. Njezini će biti ovaj vikend u Novom Vinodolskom u vikendici, pa sam mislio prespavati kod nje u stanu.

– Što odmah ne kažeš zbog čega ti se ne ide u Samobor? – uzvrati Branimir.

Začuo se zvuk SMS poruke koja je bipnula na mobitelu odloženom na ormarić s fiksnim telefonom.

Ustala je s trosjeda i pogledala tko joj se to javlja u taj kasni poslijepodnevni sat. Na zaslonu je pisalo DAVOR.

Bilo je to ime čovjeka koji joj se nije javio dugih osam godina. Nije ga vidjela od njegova preseljenja u Zadar. Bio je njezin jedini ljubavnik u životu.

U prvi mah pomislila je da se radi o nekom drugom Davoru. Ali, kod još trojice Davora koji su bili u njezinu imeniku pisala su i njihova prezimena, tako da je ovaj Davor bez sumnje on.

Uznemirila se.

Otvorila je poruku. Pisalo je: „Mogu li te nazvati? Pošalji SMS porukicu kada ti je zgodno. Pozdrav, Davor.“

– Tko je to bio? – zapitao je njezin muž.

– Moji s posla – slagala je, uz osjećaj nelagode.

 

* * *

 

Prisjetila se najuzbudljivije godine u svojemu životu. Branimir je u to vrijeme u svakoj drugoj rečenici spominjao novu ravnateljicu Ellen, koja je došla iz Amerike. Bio je fasciniran tom mladom tridesetogodišnjom ženom, iza koje je bila zavidna poslovna karijera.

Poslali su je u Europu ne samo da dovede u red predstavništvo u Zagrebu nego su je imenovali i supervizorom za predstavništva u Sloveniji, Mađarskoj i Austriji.

Branimir je vrlo brzo počeo s njom odlaziti na sve češća poslovna putovanja u Budimpeštu, Ljubljanu i Beč, a jednom su se zaletjeli i do Pariza da ispitaju mogućnost pokretanja predstavništva i u tome gradu.

Posumnjala je da je s njom u vezi.

Ispočetka je to bila tek mala neugodna slutnja za koju nije nalazila ni jednoga opipljivog dokaza, tako da se još uvijek mogla nadati da je u pitanju tek kriva procjena.

Kad se on pohvalio da je osobno odabrao stan u koji će se Ellen preseliti iz hotela u kojem je do tada boravila, više nije bilo nikakve sumnje.

Osjećala je da gubi bitku s tom atraktivnom uspješnom ženom čije ime nije silazilo s Branimirovih usana.

Nije se iznenadila kada je, kao usput, Branimir priopćio da ga je Ellen imenovala svojim zamjenikom.

Protrnula je od straha da će ga izgubiti. Sve se događalo tako brzo.

Znala je da ne smije pokazivati ljubomoru. Toliko je puta vidjela kod svojih prijateljica kako ih vidljiva ljubomora lako dovede do svađe, a svađa do prekida.

Strahovala je da će jednoga dana Branimir ostaviti i nju i njihova dvanaestogodišnjeg sina i preseliti se u taj stan koji je odabrao za svoju šeficu.

Gubila je samopouzdanje. Primijetila je da je njezin muž sve manje zainteresiran za nju. Sve su rjeđe vodili ljubav. Osjećala je kako joj izmiče tlo pod nogama.

Tada se pojavio Davor.

Upoznali su se na tečaju poslovnog engleskog jezika. Dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom, u večernjim satima pohađala je jezičnu školu. Njihova grupa imala je osmero polaznika.

On je imao istančan smisao za humor. Znao se našaliti na takav način da se nitko nije mogao naljutiti na njega.

Pravio je šale na svoj račun, na račun tičerice i na račun svih polaznika. Samo se na njezin račun nije ni jedan jedini put našalio. Bio je naglašeno obazriv prema njoj.

Sviđala mu se.

U stankama, dok bi pušili pokraj automata za kavu i sokove, uvijek je nastojao biti u njezinoj blizini. Čak i dok bi se obraćao drugima, osjećala je da su sve njegove rečenice upućene upravo njoj. Želio je nju fascinirati, svidjeti joj se.

Postupno ju je počeo obasipati odmjerenim komplimentima. Na prve satove engleskoga dolazio je automobilom, a kada je primijetio da ona nakon tečaja ide doma tramvajem, i on je počeo ići tramvajem, samo da bi čim duže bio u njezinoj blizini. Nije joj to promaklo.

Kada joj je muž priopćio da će otići na tjedan dana u Beč, nije odoljela ne zapitati ga:

– A Ellen?! Ide li i Ellen s tobom?

Branimir je zašutio na trenutak.

Ta šutnja potrajala je dovoljno dugo da je mogla zapaziti na njegovu licu da ga je uspjela zbuniti.

U odgovoru je uspješno hinio ravnodušnost:

– Pa naravno da ide, ona mi je šefica. Znaš da želi imati apsolutnu kontrolu nad svim europskim ispostavama naše firme. Usto, u Beču s tamošnjom upravom potpisuje novi protokol o radu.

 

Toga tjedna, dok joj je muž bio u Beču, otišla je prvi puta s Davorom u krevet. Davorov prijatelj mjesecima je bio na Fulbrightovoj stipendiji, a on mu je čuvao stan.

Taj lijepo uređen stančić bio je njihovo ljubavno gnijezdo iduća tri mjeseca.

Naglo je iz samosažaljenja i nezadovoljstva prešla u posve suprotno raspoloženje. Putena veza ponijela ju je, pružajući joj iznimnu nasladu. Obuzeo ju je zanos kakav do tada nije upoznala.

Poput nedozrele osmoškolke, radovala se i satovima engleskoga i ljubavnim sastancima u stanu u potkrovlju.

Davor joj je nedvosmisleno pokazivao da je opijen njome kao ženom. Njegovi komplimenti postajali su neumjereno hvalospjevni. Slavili su ljepotu i sklad njezina tijela. Uživao je u njoj kao u neodoljivoj ljubavnici. To joj je nedvosmisleno pokazivao.

Ali nikada, baš ni jedan jedini put, nije joj rekao da je voli.

Počela se zaljubljivati u njega i istinski je željela čuti tu rečenicu iskreno izgovorenu, ali je nije začula ni u trenucima dok su vodili ljubav, kada mnogi muškarci u zanosu znaju izreći i ono što ne misle.

Čvrsto je odlučila da ni ona njemu neće reći da ga voli, sve dok tu važnu rečenicu ne čuje iz njegovih usta.

 

Jednoga dana, netom nakon seksa, zapitala ga je što osjeća prema svojoj supruzi Sanji. Njegovim licem preletjela je sjenka ljutnje. Hladno je odgovorio:

– To između nas odavno se potrošilo. Niti ja volim nju, niti ona voli mene. Da nije naše kćeri, odavno bismo se rastali bez žaljenja.

Nakon toga grubog odgovora, nikada ga više nije pitala ni o ženi ni o njegovim osjećajima.

Pomislila je čak u jednome trenutku da je on možda jedan od onih muškaraca koji ne znaju pokazati svoje osjećaje ili su tako odgojeni da ih se srame.

 

Kroz prozor učionice engleskoga jezika moglo se vidjeti kako lepršaju rijetke pahuljice sramežljiva snijega.

Bio je zadnji termin njihova tečaja.

Tičerica ih je zapitala tko će se od njih početkom veljače ponovno upisati na engleski.

Ona je prva spremno potvrdila da će i u proljetnom semestru nastaviti sa satovima. Četvero polaznika namjeravalo je nastaviti s učenjem engleskoga, troje ih se izjasnilo da neće ići dalje.

Branimir se zadnji očitovao:

– Nažalost, ne mogu nastaviti s tečajem.

– Zašto? – zapitala je tičerica.

– Idući tjedan selim se s obitelji u Zadar. Dobio sam novi posao – odgovorio je.

Iznenadila ju je ta njegova izjava. Ni jednom riječju nije joj proteklih tjedana spomenuo ni preseljenje ni novo radno mjesto.

Osjetila se prevarenom i odbačenom. Bila mu je tek žena za zabavu. Lutkica na koju nije računao u budućnosti.

Po svršetku tečaja, dok su u šetnji koračali prema tramvajskoj postaji, zapitao ju je ispod glasa:

– Hoćeš da se vidimo sutra u našem stanu?

– Ne! Ne želim te vidjeti ni sutra ni bilo kada u životu!

– Zašto?

– Da te tičerica nije večeras zapitala smjeraš li nastaviti s tečajem, kada bih ja saznala da se seliš u Zadar? Kada bi mi ti to rekao?

– Pa... vjerojatno sutra. U čemu je problem?

– Problem je u tome što odlaziš iz Zagreba i što ti je svejedno što se više nećemo redovito viđati.

– Mislio sam da se... povremeno... kada naletim u Zagreb... možemo vidjeti kao i do sada.

– A to povremeno, kako bi se često događalo to povremeno?

– Vjerojatno jednom mjesečno.

– Hvala lijepa. Na mene ne računaj ni jednom mjesečno, ni jednom godišnje.

– Kako se možeš ljutiti na mene, ponuđen mi je odličan posao, dvostruko veća plaća. To nitko ne bi odbio na mome mjestu.

– To bih ja odbila na tvome mjestu. Radi tebe bih odbila. Ali, sada to i tako više nije važno.

– Daj, molim te, da o svemu još jednom porazgovaramo.

– Čemu? Taj razgovor ne može izmijeniti tvoju odluku o preseljenju... Ili možda može?

Oborio je pogled.

Podigla je ruku i zaustavila taksi koji je upravo nailazio. Ušla je u vozilo, zatvorila vrata i izgovorila svoju adresu.

Nije se ni osvrnula.

Dvije suze skliznuše joj niz obraze.

 

* * *

 

U prvim danima nakon njegova odlaska osjećala se slomljenom. Ništa je nije veselilo. Bila je na rubu depresije.

Nedugo potom, majka joj se teško razboljela. To ju je istrgnulo iz zagrljaja samosažaljenja. Pomažući majci da ublaži patnju od teških kemoterapija, pomogla je sebi da sve manje misli na svoju propalu ljubavnu priču.

Pred ljeto je Ellen dobila promaknuće i vratila se u New York. Branimir je neko vrijeme nakon njezina odlaska bio naglašeno šutljiv, da bi nakon mjesec ili dva postupno počeo primjećivati i svoju ženu i svoga sina. I nikada mu više posao nije bio opsesijom kao što je bio te godine.

Život im se postupno vratio u prijašnju kolotečinu.

Davora je smjestila u pretinac koji je nazvala „dovršena prošlost“. U godinama koje su uslijedile, na njega bi rjeđe pomislila nego na mladiće s kojima je bila u vezi tijekom studija.

Tako je bilo sve do toga telefonskog poziva, koji ju je istinski uznemirio.

 

* * *

 

Kada je izvela psa u šetnju, otipkala je njegov broj.

– Ovdje Davor! – začula je njegov glas.

– Znam da si to ti – uzvratila je.

– Sutra dolazim u Zagreb, molio bih te, ako možeš, izdvoji pola sata za mene. Želio bih te vidjeti bar nakratko.

Kada je odlučila nazvati ga, bila je sigurna da će ga odbiti predloži li susret. Ali u njegovu glasu bilo je neke molećivosti i slabosti na koju se nije moglo uzvratiti oštrom rečenicom ni odbijanjem.

– Kada? Gdje? – samo je upitala.

– U Tkalčićevoj ulici.

– U koliko?

– U podne.

– Dogovoreno.

Nije morao spomenuti ime kafića u kojem će se naći. Oboje su se sjećali njihova prvog izlaska kada su svratili u kafić koji se nalazio na početku Tkalčićeve, nedaleko od spomenika Mariji Jurić Zagorki.

 

Te večeri, do pred zoru, nije mogla zaspati. Bila je uvjerena da ga je trebala odbiti i poštedjeti sebe prekapanja po starim ranama. Nije mu trebala pružiti priliku da je emotivno uznemiri, da je podsjeti na sve ono što bi najradije izbrisala iz svoga sjećanja.

Prizori iz njihove tromjesečne veze su navirali, ma koliko se ona pokušavala oduprijeti tome. Prisjetila se njegova mirisa, njegovih osmijeha, beznačajnih rečenica, usputnih razgovora. Prisjetila se njihovih zajedničkih tuširanja, njegovih dodira, njegova madeža na vrhu lijevog ramena. Prisjetila se i žarkocrvenog ruža koji joj je podario za rođendan, a koji nikada nije nanijela na usne.

Bojala se da bi joj on mogao predložiti da obnove vezu, bojala se podsjećanja na njega, na ono što joj je značio prije osam godina, a ponajviše se bojala sebe iz toga doba.

Zadnjih godina obnovila se njezina bliskost s mužem. Njezina mala obitelj pružala joj je istinsku toplinu i oslonac. Nije tražila ništa više od života i nije bila spremna tu skromnu sreću stavljati na kocku ni zbog koga i ni zbog čega.

 

* * *

 

Mrzila je žene koje namjerno kasne na sastanke s muškarcima. Nikada se nije služila tim trikom za povećavanje svoje važnosti, pa mu nije pribjegla ni ovom zgodom.

U njihov kafić ušla je točno u podne.

On je već bio ondje. Sjedio je za onim istim stolom za kojim su sjedili prigodom prvog izlaska.

Jedva ga je prepoznala. Imao je desetak kilograma manje, kosa mu se prorijedila. Izgledao je pogureno i ispijeno. Njegovo lice zadobilo je naglašeno patnički izraz. Najveću transformaciju doživjele su njegove oči, u kojima više nije bilo nekadašnjeg sjaja.

Taj čovjek nije nalikovao na sebe od nekada.

– Bok! – rekla je, praveći se da je nije iznenadio njegov izgled.

– Bok! – uzvratio je i ustao od stola.

Krenuo je prema njoj, bez sumnje, namjeravajući je poljubiti u obraz, ali kada je shvatio da ona nema sličnu želju, samo joj je pružio ruku.

Rukovali su se poput površnih poznanika.

– Hvala ti što si došla – rekao je.

Nije znala što bi na to odgovorila. Bilo bi joj lakše da ga je odbila i da joj je ostao u sjećanju kakav je bio prije osam godina.

Njegovo izmijenjeno lice bilo je zoran dokaz da se između njihove ljubavne priče i sadašnjosti ispriječila ogromna provalija.

Gledao ju je. Mogla je primijetiti da je sretan zbog viđenoga. Prisjetila se da joj je kolegica s posla neki dan rekla: „Stara, pa ti sada izgledaš bolje nego prije desetak godina.“

Nije bila sigurna izgleda li bolje, ali je sa sigurnošću znala da se osjeća i bolje i zadovoljnije nego kada je bila u srednjim tridesetima. Upravo zbog toga smatrala je da je ovaj susret suvišan i nepotreban.

– Kako si? – zapitao ju je.

– Sve po starome – odgovorila je.

Ponovno je zavladala šutnja.

Smetalo joj je što je gleda izravno u oči kao nekada, pa mu je postavila najneugodnije moguće pitanje:

– Kako je tvoja Sanja?

Znala je da nijedan ljubavnik ne voli razgovarati sa svojom ljubavnicom o zakonitoj ženi.

Skrenuo je pogled i suho izustio:

– Sada je dobro... Umrla je prije dvije godine... Namučila se jako... zadnjih mjeseci bilo je baš gadno i bolno za nju... Ali, ne bih o tome.

– Žao mi je – rekla je, žaleći ponajviše što ga je uopće pitala o njoj.

On je slegnuo ramenima, kao da želi reći da je sada nevažno i to njezino „žao mi je“ i bilo kakav razgovor o ženi koje više nema.

– Što te dovelo u Zagreb? – upitala ga je.

– Sutra ujutro moram se javiti u bolnicu, prekosutra me čeka operacija.

– U koju bolnicu ideš?

– Nije važno... Ne bih želio da se raspituješ za mene... Moja kći živi ovdje, ona će se brinuti o meni.

Nije mu mogla reći da nije ni namjeravala raspitivati se za njega ni posjećivati ga u bolnici. Nije mu mogla reći kako jedva čeka da taj suvišni i neugodni razgovor završi pa da pobjegne u okrilje svoga doma.

– Je l’ nešto opasno? – upitala ga je.

– Nažalost, nije dobro. Ta operacija... mislim da je nepotrebna, beskorisna.

– Zašto onda?

– Radi kćeri. Ona je ustrajala... da si jednoga dana ne predbacuje, da može reći da je bar nešto pokušala... Otkako joj je majka umrla, vezala se za mene, ne želi da i mene izgubi. Ona mi je dogovorila i bolnicu i tog doktora... Mladi ne shvaćaju da je nekada bolje odustati...

Nije se suglasila s njim.

– Nisam ti trebao reći da idem na operaciju – izustio je.

– Bilo bi glupo da si mi to prešutio... A i pitala sam te zašto si došao u Zagreb.

– Nemoj misliti da sam željan tvoga sažaljenja. Nije mi ni do čijeg sažaljenja. Sad je i tako svejedno.

Opet je teška šutnja pala između njih.

– A zašto onda... zašto si želio da se nađemo? – iskreno je upitala, ne skrivajući radoznalost.

Duboko je uzdahnuo.

– Želio sam još jednom biti u tvojoj blizini. Bar nakratko... Kada smo bili zajedno, pravio sam se da mi se sviđaš kao ljubavnica. Nikada ti nisam rekao da te volim... Odlučio sam se preseliti u Zadar kada sam shvatio da sam se počeo zaljubljivati u tebe... Nisam imao hrabrosti za novi početak, a i slutio sam da ti je bilo još uvijek stalo do tvoga muža.

– Po čemu si to zaključio?

– Nikada nisi govorila o njemu. Nikada ništa loše nisi rekla o njemu... Nakon mjesec dana od našeg prekida, shvatio sam da te volim više nego što sam ikada ikoga volio u svome životu.

Iznenadilo ju je to patetično zakasnjelo priznanje.

– Zašto me nisi nazvao i to mi rekao?

– Odlučio sam da te neću prvi nazvati, neću te poticati da mi se vratiš, ali ako me ti nazoveš, da ću ti reći što osjećam prema tebi, čak sam bio spreman predložiti ti da pokušamo zajedno, ako i ti osjećaš isto prema meni... Ali, eto, prošlo je osam godina, a da me ti ni jedanput nisi nazvala. Oprosti ako sam te opteretio ovim priznanjem. Želio sam tek da to znaš... bar sada.

Prisjetila se svoje tuge u danima nakon njihova prekida. Da ju je tada nazvao i rekao joj da je voli, vjerojatno bi bila spremna odbaciti dotadašnji život i pokušati s njim ispočetka... A sada: ta zakasnjela ljubavna izjava činila joj se posve suvišnom. Kao da se nje nije ni najmanje ticala.

Razgovarali su nepovezano o njezinu sinu i o njegovoj kćeri još desetak minuta, ne rekavši ništa važno.

Ona je bila nezainteresirana i za njega i za njegov život proteklih godina. Razgovor im je zapinjao. Slutila je da on prepoznaje njezinu ravnodušnost. Ni njemu nije bilo lako. Pred njim je bila neka druga žena, samo vanjštinom nalik onoj osobi otprije osam godina.

Naglo je ustala sa stolca i rekla:

– Oprosti, moram se vratiti na posao. Rekla sam kolegici da me neće biti pola sata. Nadam se da se ne ljutiš što ne mogu duže ostati?

– Ne, ne ljutim se... zahvalan sam ti što si našla vremena... posao je posao...

Pružila mu je ruku.

Prihvatio ju je.

– Drži se – reče mu.

– Pokušat ću – uzvratio je.

U njegovu tužnom pogledu prepoznala je želju, nadu, da će mu reći da je i ona njega voljela. Bez sumnje je to očekivao. To kratko priznanje ne bi je puno stajalo, a njemu bi puno značilo.

Umjesto toga, izgovorila je tek kratko:

– Bok!

– Zbogom – odgovorio je, na način da je bilo jasno kako se više nikada neće vidjeti.

Ni to patetično „zbogom“ nije ju uspjelo natjerati da zastane, vrati se za stol i kaže mu: „Voljela sam i ja tebe.“

Umjesto toga, žurnim je korakom izašla iz kafića pa još žurnije krenula prema Trgu bana Jelačića, kao da nastoji čim prije pobjeći od prošlosti koja je za nju odavno izgubila bilo kakav sjaj.

 

KRAJ